|
Želja
Želim da se u meni otvore sva vrata
da čujem zvukove koji u meni odavno spavaju
da čujem tajnost trenutka, uzbuđenja nova,
a riječ svaka da od zvuka bude tiša,
da mi ruka nove pjesme sklada
da zvuci pjesme lete ko ptica iznad grada
koji vjetrovi iznad grada nose,
da riječi budu lagane kao korak
noge bose,
da mirišu poput zelene trave,
kao cvijet kad uveče sagiba glave,
kao tajna riječi koje bole,
da čujem riječi onih koji vole.
Franjo Strbad
|
Uspomena..
31.07.2007., utorak
Ako nešto ne mogu kontrolirati, onda ne smijem dopustiti da TO kontrolira mene...
Vratila sam se iz jednog malog mjesta...mjesta molitve, mira, nade...
To mjesto zove se Taize...
Promjenilo me...
Jako...
Shvatih da sam se borila protiv stvari s kojima se ne mogu boriti...
Jer upravo boreći se...druga strana imala je moć nada mnom...
i moje slabosti samo su se isticale...
bijah još slabija...
nemoćna...
Tražila sam rješenje i u tom vječitom traganju bivala sam nesretnija...
Zašto? Zašto? Pitanje vječno...
Sad znam da i kad dođem do odgovora samo ću se razočarati
i neću biti zadovoljna...
možda mirnija...
Tražih odgovor, ali odgovor nije bitan.
Ako je tu moja slabost, nije važno zašto je ona ovdje...
Nije važno jer i tada, kad znam...ostat će...
Važno je kako se nosim s njome... Da se borim?
Ako na nešto ne mogu utjecati...čemu borba?
Samo snagu gubim...
Treba ići...treba živjeti s njom...
Pa što ako je tu? To znači da živim...da osjećam...
To sam ja...
Ako je tu...pozdravit ću je...
I sve se promijenilo...
Ako nešto ne mogu kontrolirati,
onda ne smijem dopustiti da TO kontrolira mene...
Znam da nisam najjasnija, ali ne želim kokretizirati jer je preosobno...
Ovaj post pišem za sebe...
|
13.07.2007., petak
Slušaj...
Tako je malo potrebno da nekoga učinimo sretnim… I sebe… =)
Srce uvijek šapće… Želje…
Nisu ostvarive? Misliš…?
Slušaj… Reći će ti… Što trebaš učiniti…
Promatraj…
…ljude
…događaje
…vrijeme
…dan
I živi…
Djeluj…
I ti možeš biti dio ljepote…sreće…
|
25.06.2007., ponedjeljak
Ono najvažnije neće biti rečeno!
Sažeto i jasno. To mi je cilj. Ali biti će suprotno, uvijek jest tako.
Očito čovjek tek kad razbije deset, dvadeset ili pedeset zidova, tek onda razazna istinu...
Stala sam. Možda samo moja ruka prekida tijek misli, možda je zid neslomljiv...
Čekam. Možda se ne trudim, a možda trud ni nije potreban, možda upravo suprotno.
Trud mi odmaže.
Sklupčati se ponovno, u neki kut, poput malog djeteta.
To mi je želja. Da saznam što se nalazi u mom srcu.
Jer srce djeteta tako je jednostavno i jasno i veliko.
Želja mi je imati takvo srce.
Što ja osjećam? Ah, osjećam? Zar ja uopće osjećam?
Moje srce tako mi se ledeno čini, ne radi ono što želim i ne slaže se s onim što mislim.
Veliki razdor je nastao, veliki ponor... Da, teško...
Nema zraka, ali svejedno dišem, dišem otrovni zrak ne obazirući se ni na sebe, ni na njega...
Zar je zrak kriv?
Možda. Možda zbog njega nisam svoja. Ni do sebe ne mogu doprijeti...
A čini mi se da sam još jučer, još jučer znala za sebe. Da, jućer bijah dijete što iskreno traži, koje se iskreno nada. Sretala sam ljude i u njihovim očima gledala sam sebe...
Sad. Ljudi su hladni, samo velike sjene. Tako mi se čini. Samo velike sjene hodaju, kreću se ovim svijetom sjena.
I jesam li nešto rekla?
Ne. Znadoh da će tako biti. Rečenice i rečenice, uzaludne riječi i ništa.
Nisam takla sebe.
Lažemo si, pozdravljamo se.
Ti ćeš možda otići na pizzu, ja možda na sladoled, a ona na kavu...
I pozdravit ćemo se. I otići.
A ono važno, ono najbogatije, ostat će i otići s nama.
Zar vrijedi blago zakopano duboko u zemlji? Ili sakriveno u najmračnijem kutu, u jednom starom ormaru?
To je blago koje ostaje sakupljati prašinu i nitko se zbog njeg ne raduje.
Da, otići će svatko na svoju stranu.
Pozdravit ćemo se.
A ono najvažnije neće biti rečeno.
|
12.06.2007., utorak
Uvijek je lakše plutati nego zaroniti i izroniti...
Nedavno me jedna profesorova rečenica potakla na razmišljanje...
"Uvijek je lakše plutati nego zaroniti i izroniti..."
Vrlo je jednostavno plutati, samo se ispružiti i pustiti da te voda nosi... Opuštajuće, bezbrižno...
Ne osvrtati se...
Na dubinu ispod nas, a ni na nebo iznad nas...
Jer onaj tko nije upoznao dubinu, ne poznaje ni radost isplivanja, izranjanja...
Da bismo uopće mogli izroniti, prvo trebamo zaroniti... To uranjanje, možda uopće nije loše...
Samo da ne odemo preduboko i da imamo dovoljno zraka kako bismo se mogli vratiti... Da, vratiti...
Naša je odluka hoćemo li zaroniti i koliko dugo ćemo ostati dolje...
Možda nas nešto privuče u dubinu...
I zaboravimo... Da... Izgubimo se...
Ukoliko uspijemo izroniti... Taj udah kao da nas iznova rađa, zar ne?
Jer novi smo... I sve je drugačije...
|
23.05.2007., srijeda
Nestajem...
Nije sve uvijek bajno i sjajno... Moja razmišljanja sinoć...
U što se pretvorih? U hladan zid. Može li to biti moguće? Može li netko postati hladan?
Bol. Ništa ne znači. tu je. Dio mene. Ništa više. Bol teče kroz svaku moju malu žilicu...
Suze? Ne znače ništa. Tek sol i voda. ne donose olakšanje. Više ne.
Molitva? Tu je, neizrečena... Lebdi i sudara se o ove moje hladne zidove. Ništa više.
Zlo. Navire... Tako neprimjetno, već je velik dio mene i smatram ga gostom.
Nezvani, ali ipak, gosti se mojim bićem. Slabim. Izmučenim. Otupljenim. Već sam mrtva.
Oči gledaju, ali ne vide...
Uši slušaju, ali ne čuju.
Sjećanja? Gube se...
Uspomene? Zakopane...
Samo živim... Živim...
I nestajem... Nestajem... Nestaj... Nesta... Nest... Nes... Ne... N... ...
|
13.05.2007., nedjelja
Najveći umjetnik
Sve moje trenutke, sve sitnice nosiš na dlanu. Sve Ti dajem.
To je glina. Samo glina, ali u Tvojim rukama postati će umjetničko djelo.
Prekrasno....
Možda tada neću znati koliko je krasno jer umjetnici su često neshvaćeni.
Pogotovo Ti, najveći umjetniče... Stvaraj...
|
19.03.2007., ponedjeljak
Pozdrav blogerima...
Evo, ljudi... Neki pitaju za mene, pa da se samo kratko javim...
Nemam baš neke inspiracije, pa ne pišem.. I komp mi je užasno spor, ali javit ću se već s nekom temicom... Priznajem da sam vas malo zapostavila... Pozdrav svima koji su pitali za mene...
Čitet ćemo se već...
Eto, sad znate da sam živa...
|
14.02.2007., srijeda
Dugo nisam ništa objavljivala, nekako sam čekala da dovršim pjesmu u glavi...
Nastala je prije par dana... Govori o noći koja nas otkriva sa svim našim stranama, koja nas prikazuje onakvima kakvi smo uistinu i kada se vidimo u pravom svjetlu... Ironija...
U noći...Smo obasjani? 
Opisah i jedan trenutak prisjećanja... Koji me obilježio spoznajom susreta... No, bit ću malo tajanstvena...
O noći crna što uvijek dolaziš...
skrovitijim odajama mojim što prolaziš
o, noći crna, još crnijom ćeš postati
i do oproštajnog jutra takvom ostati...
Bojim se, sama...
s tobom i cijelim svijetom biti
pod tvojim plaštom mraka
beskrajnu tugu kriti...
u tvojem hladnom zagrljaju
suze uspomena liti...
Hrabre me otkucaji dragi...
taj umirujući ritam čutim
dok razumijevanjem pogled
prihvaćanja slutim
snagom velike nježnosti
isprepletenih granja
vječne ljubavi veže nas
neprekidiva spona spoznanja...
Progovorismo jezikom
dosad stranim
jezikom naših duša...
jezikom sada znanim...
O noći crna, što pamtiš jasno
stihove srca, govor sjećanja
što čuješ tako glasno...
U pusto krilo tvoje,
znaj crna noći,
da izgubljeni putnik
opet će ti doći...
|
06.02.2007., utorak
Evo, moj novi blog... Nadam se da ovaj neću obrisat... Eto, baš kad mislim da se dobro poznajem, život me iznenadi. Nikad ne bih rekla za sebe da ću obrisat blog. Zaista ludo!
A sad... Što sam danas shvatila? Eto, lutam ja gradom... To uvijek radim kad razmišljam, razgovaram s Bogom ili imam potrebu porazgovarat s nekim pametnim...Sa sobom...Hehehe
Uglavnom... I shvatih...
Pa, nešto što meni sad prigovaraju nekad sam ja prigovarala drugima... Uzimala sam to za zlo i osuđivala ih... a ja sad isto radim... Nekad ne shvaćamo što činimo... radimo iste greške koje su nam kod drugih smetale... Sad znam... nisam ih smjela osuđivati... Nikad ne znamo dal i kad ćemo možda i mi doći u istu situaciju... Aha! Ne poznajemo se dovoljno!
Znam...Ne smijemo osuđivati osobe, samo grijeh... Priznajem da to često zaboravim... Ali zapravo bi mi trebalo biti žao ljudi, jer slabi smo... grešni... I boli nas svaki grijeh...
|
|
|
| < |
srpanj, 2007 |
|
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
|
|
|
1 |
| 2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
| 9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
| 16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
| 23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
| 30 |
31 |
|
|
|
|
|
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (2)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (2)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv |
Opis bloga
To moj je svijet...
...gdje tišina zvukove stvara
...gdje vidjeti se samo srcem može
...tu prepoznat ćeš me...
...prijatelju...
Mudrice...
Prijatelj je netko tko nas pozna, ali nas ipak voli.
J. Cummings
"Svatko može govoriti lijepe stvari, ugađati i laskati, ali iskreni prijatelj govori neugodne stvari i ne mari, ako bude pritom zadao bol. Zaista, dobar prijatelj to više voli, jer zna, da tada čini dobro."
O. Wilde
Htjeti i ne htjeti isto je pravo prijateljstvo.
"Prijatelj je onaj, koji uvijek osjeti, kad nam je potreban."
J. Renard
Najbeskorisniji dani u životu su oni u kojima se niste nijednom nasmijali.
Nicolas Chamfort
Mašta je važnija od znanja.
A. Einstein
Savršenstvo nije postignuto kad se nema što dodati, već kad se nema što oduzeti.
A. de Saint-Exupery
Čovječe, zaviri prvo u sebe sama. U potrazi za kamenom mudraca ne moraš putovati u strane zemlje.
Angelus Silesius
|
|
